subota, listopad 16, 2010
Ojla, pozdrav veseli svima, baš sam malo surfajući okolo i naokolo skontala što vam se ovom prilikom ne bih konačno javila i nominalno razvedrila uz ove nesnosne i stupidne metamorfoze koje upravo čitam, a bome ni vrijeme ne kaska za njima – barem je tako danas.
Zapravo ovo tmurno nebo i dugine boje lišća zapravo čine najljepše zavjese mog doma i da nije tako tko zna kad bih se javila, jer ja zapravo grcam i uživam, a vas nije „tko šljivi“, već sam upregnula mozak u drugom smjeru – postat ću mama (trebam li išta dodati ;))!
Prva četiri mjeseca sam bila totalno nikakvog raspoloženja, mislila sam da sam bolesna, a ne trudna, a bome sam se tako i ponašala. Sad pokušavam nadoknaditi čari trudnoće (mislim da ću lakše roditi!) i naravno da pušem kao puh, postala sam buhtlica sa svim popratnim ispadima tipičnim za ovo stanje, a tek sebična i karakterom nalik hrčku – katastrofa – sve grabim sebi, ne dao Bog da nema svega što sam zamislila, sve je postalo elementarno. Zapravo sam divna i gotovo, baš me briga za cili svit ;))) mislim, nas dvi smo jedan Svemir (ja i moja Cicibela, Bublica – tako joj tepam).
Tako je dok me nešto ne zvekne, ali brzo se osvijestim i napravim pomak u prijašnje stanje. Naime, postala sam puno pametnija (to ja tako kažem kroz šalu), pa sam iskoristila GO (komplikacije u trudnoći) da dam dva ispita, a sad krećem na novi u nadi da što više dam i da se više nikad ne moram vraćati u onu vukojebinu za 2.500 kn (da oprostite) i slušat Obrenovu kuju (šeficu), koja me olajava po firmi da nitko kao ja nakon dva dana trudnoće otišla na bolovanje.
Najbolje da sam nju pitala za savjet, gusketina na kvadrat, pa nisam jela ludih gljiva, ma koza koja bleji iz razonode – i previše epiteta za nju.
Budući da mi je falio mjesec i pol od famoznog uvjeta da trebam raditi u kontinuitetu godinu dana da bih imala pravo na 100% naknadu, ja kao i uvijek dobijem (hmmmm....)813 kuna, nabijem ih naknadno, pa to nije normalno, bolje da mi ne daju ništa.
Mjesec i pol, pa kako ću radit, ako ne mogu – mislim, divim se sebi što sam uopće izdržala i toliko, i mogu Bogu zahvaliti što mi to nije jedini izvor prihoda, a pitam se kako je onima koji se zateknu u istoj situaciji kao i ja – od čega da one kupuju voće, povrće, vitamine i minerale i otkud njima 80-ak kunića za zdravstveno – gadi me se ovaj nas usrani sustav!
Sve vas volim i nikada neću zaboraviti koliko ste mi bili podrška kad mi je bilo jako teško, zato osjećam da ćete sa J primiti ovu vijest.
Hasta la vista!!!
srijeda, lipanj 23, 2010
U rječniku engleskog jezika riječ „uspjeh“ (eng. „success“) pojavljuje se prije „rada“.
Premda se činilo da ga neuspijeh prati na svakom koraku, Abraham Lincoln ni u jednom trenutku nije prestao posezati za svojim snovima. Mnogi od njegovih protivnika u njegovoj su prošlosti nalazili malo toga ne temelju čega se moglo zaključiti da bi kao predsjednik uspješno mogao okončati Građanski rat. Bio je čovjek koji je tijekom života morao podnijeti brojne neuspjehe:
-smrt majke i sestre još u djetinjstvu,
- smrt svoje drage,
-živčani slom,
-smrt trojice malodobnih sinova,
-poraz na izborima za skupštinu savezne države, 1832.,
-propalo poslovno ulaganje u prodavaonicu mješovite robe,
-veliki dug po smrti poslovnog partnera,
-poraz na izborima za Kongres 1843.,
-poraz na izborima za Kongres 1844.,
-neuspjelu kanditaturu za mjesto upravitelja Katastra,
-poraz na izborima za Senat 1855.,
-poraz prigodom kanditature za presjedničko
mjesto 1856.,
- poraz od Stephena Douglasa za senatsko mjesto, 1858.
Kada su ga upitali kako je nadvladao tolike poraze na osobnom planu i tolike neuspjehe u životu, Lincoln je uspjeh pripisao svojoj neuništivoj vjeri.
Rekao je : „Bez Božanskog Bića, ne mogu uspjeti. Uz njegovu pomoć, ne mogu doživjeti neuspjeh.“
Lincoln je utjehu pronašao u svojoj vjeri u Boga i čitanju Biblije.
Thomas Edison nije bio religiozan čovjek ali je vjerovao u „vrhovnu inteligenciju“.
Edison je iza sebe imao samo tri mjeseca formalne naobrazbe. Jedan nastavnik nazvao ga je „smušenim“, tako da ga je majka ispisala iz škole
i podučavala kod kuće.
Predanost je još jedan od atributa uspjeha. Edison je rekao: „Genijalnost se sastoji od jednog postotka nadahnuća i devedeset devet posto znojenja.“
Kad ga je neki prijatelj pokušao utješiti jer je uzastopno doživljavao neuspjehe u konstruiranju funkcionalnog akumulatora, Edison je rekao: „To nije neuspjeh. Samo sam promašio 10 000 načina koji ne funkcioniraju“.
U poznijoj dobi, kad bi ga pitali kakao na njega utječe sve slabiji sluh, odgovorio bi: „Sada se lakše koncentriram.“
Kada nastojimo ostvariti neki cilj, katkada ćemo se možda susretati i s neuspjesima i preprekama. U povijesti je mnogo onih koji su nevjerojatne uspjehe ostvarili tek nakon bezbroj pokušaja. A mi možemo postupiti jednako tako.
P.s. Ja postupam, meni je pomoglo ...pomaže...
Izvor: J. M. Templeton
petak, lipanj 4, 2010
Ti misliš da je rapsodija mojih uzdaha samo privid
I plašt pod kojim krojim neka usnula sjećanja.
Mogla sam bezbroj puta pobjeći iz labirinta
No tek tada ne bi kolala tvojim mislima,
Jer je sva moja lažna skromnost samo dio alibija.
Vremešna potreba mojih očekivanja, tu pred tvojim očima
Sad nalikuje tek bujici slučajnih slabosti
Iako baratam činjenicama i znam da sam samo prepoznala
Ono čega sam se plašila i ne vjeruj mi – svesrdno u mislima prepuštala.
Ne znam da li još postoji koji skriveni brlog u mojim mislima
A beskrajno sigurna jesam – drago mi je zbog čekanja.
Ne želim znati ni sredinu, ni kraj- zar početak ikad tome odoljeva
Ali mogu ja zamoliti samu sebe i samo šapatom dolijevati vatru
I privoliti tvoje prisustvo i nijemi glas naših kovitlaca.
nedjelja, svibanj 30, 2010
Dragi moji, evo nakon podosta izbivanja iz virtualnog svijeta, ako izuzmem poneko glasovanje i komentare, čilo i milo se vraćam piskaranju i nanovo čeprkam po svijesti i podsvijesti na obostranu znatiženju.
Uvod je konstatirao trenutni poriv, pa ajmo, dok me još drži nakana.
Odmak je nastao kao potreba, jer sam postala i sama sebi pomalo naporna, jer sam primjetila ponavljanje i deja vu prikaz u prethodnim postovima, pa rekoh „bježi“ dok je vrijeme.
Budući da je moja životna preokupacija uglavnom razbijati glavu i duh nepotrebnim, a posebice nepremostivim glupostima koje vješto gajim u sebi, jer što vidim i doživim ja još pet puta proživim i prožvakam u sebi, nije mi se bilo tek tako i lako ispetljati iz te kaljuže, ali eto – jesam.
Hura za mene, a bogami i za vas, što vas uredno i sporedno tjeram na svježi zrak, jer moja je priča u biti istinita, zamorna, ponekad duhovita, primamljiva, odbojna, dakle to sam ja!
Na raboti iliti poslu stara priča, isti glumci, klapa se mijenja, ali ne i scenarij. Odlučila sam stati na stranu kolega, oprostila sam kolegiciji pokušaj da me sjebe, i glupači koja mi je dala opomenu pred okaz, pa i tukanu kojem svaki jebeni dan smrdi iz čvalja, pa nebesa otvorite se i nek odlazak zubaru postane najjeftinija usluga, dosta mi je smrada i istih stupidnih obrazaca svakog sjebanog i šugavog radnog dana.
I da mi Bog prosvitli ovo malo pameti što mi je ostalo, te da mi upali ova moja nova odluka i ponuda po pitanju novog posla i plaće, jer još malo pregovora i nadam se da će ova jtrenutni posao konačno biti iza mene, a posebno jad i čemer onih koji će i dalje ostati, te pohlepa i jal onih koji grabe samo sebi... i zaista mi se gadi ovo naše drušvo i jebeni privatnik koji grabi šakom i kapom, dok ja i ovi tukci i jadnici i svi oni koji smo bili ili ćemo biti primorani nedajbože jednog dana raditi kao stoka, biti tretirani kao stoka za par tisuća kuna – stvarno je ova metropola ukurcu, ja sam mislila da se to događa samo u malim sredinama Lijepe naše, ne dragi moji, više smo zatucani nego da živimo u najvećoj tropizdini ovog planeta – ja vidila i doživila!
Zapravo skidam kapu svim šljakerima i onima koji nisu ili nemaju mogućnost da se obrazuju, pa moraju crnčiti za tuđe perverzne potrebe i biti žrtve onih koji su“ jako pametni“ i imaju zaleđe drugima kopati jamu – bljak!
Eto, to bi za danas bila moja trenutna aspiracija...
Hasta la vista!!! (možda za neke i ostvariva;))
nedjelja, svibanj 9, 2010
Uistinu je iza mene jedno ne baš sjajno razdoblje, mnoge stvari su došle na svoje mjesto i sad grabim naprijed da stignem bar do praga zacrtanog cilja. Vjeruj te mi postoji pravda i sve se na kraju pretvori u još jedan poučan san.
Hvala svima koji su me bodrili i svojim komentarima dodatno podržali, a ja se i dalje trudim biti bolja i unatoč svemu oprostiti sebi i drugima, jer nema ništa gore kad ti prošlost ometa sadašnjost, pa u svemu tome ne vidiš ni budućnost.
Iako su moji prethodni postovi zasluženo protkani gnjevom i razočaranjem, ipak mi se malo gade, jer je i to dio moje prirode, zaista sam i ja ponekad grozna.
Budući da mi je nedjelja jedini dan koji imam na raspolaganju samo za sebe i svoje zasad nedostižne planove – neću se baciti na ljenčarenje, nego ću zapeti tamo gdje se paučina već nastanila ...a tu ne pomaže ni metla, već listanje...
Moj (sad veliki) pas je također uz moju guzu tako da ću i njemu jednog lijepog dana dati da gricka korice od diplome – dobro, kad bolje promislim....kopirat ću mu diplomu, pa nek luduje...Takve misli mi uveseljavaju svaki tromi početak, no ipak je početak.
Kad bolje razmislim, koji me vrag tjerao da pišem blog, kad samo izvlačim iz sebe najgore i serviram „najbolje“ gadosti svojih misli.
A što mogu sad...nastaviti dalje i poslužiti se postovima kao materijalom da sama proniknem što me najviše muči i zaokuplja, zaista se osjećam bolje otkad pišem i eto nadam se da sam bar donekle približila kako je biti šljaker, student, podstanar, te se usput boriti s depresijom i tjeskobom (hvala Bogu da se terapija smanjuje) i svima onima koji se bore s istom dijagnozom da ne posustanu i kad im zapne da nikad ne odustaju.
Ljubim Vas i želim svako dobro, a nadasve puno sreće za sve što nas čeka u životu!
Hasta la vista!!!
nedjelja, svibanj 2, 2010
Iza mene gomila preispitivanja, promišljanja, suze, smijeh, pa opet ispočetka i tako u krug do samog mjesta gdje opraštam sebi i drugima. Uspjela sam samu sebe isprovocirati, uspjela sam isprovocirati sve one tobožnje prijatelje u svojoj radnoj okolini – i konačno stati na loptu.
Ne, nisam puno pametnija nego prije, samo sam za nijansu postala mudrija i za nijansu manje naivna, ali za početak je dovoljno…
Jednostavno se sve poklopilo jednog divnog sunčanog dana kada sam prihvatila da su mi misli zatrovane i da me duša boli od psihe i da moram prihvatiti svijet i okolnosti kakve jesu i naoružana samo negiranjem boli, krenuti dalje, krenuti u ralje života.
Moji suigrači tjeskoba, koju sam upoznala prije dvije godine, a naposljetku i njena vjerna pratilja depresija me izbacili iz takta, iz kolosijeka, naprosto sam se forsirala i težila savršenstvu i eto vraga kad se najmanje nadaš. Sama kuluminacija poremećaja je prisilila i mene da usporim i usporila sam, usput sam postala još jača u nakani da mi se to više ne dogodi, još veselija, još vrckavija ….samo da mi se to više nikad ne dogodi, još otvorenija …da dišem punim plućima, da me vole ili mrze kakva god da jesam. Nema više okolišanja da nekom zasluženo kažem da otkanta iz moje orbite, da mu kažem da se goni u tri p.m. po redu vožnje ili da svaki jebeni dan budem dobre volje na poslu i sa smiješkom odradim taj šugavi posao za još šugaviju plaću i ostatak dana radim samo za sebe i svoj san.
Nećete dočekati dan da će okolina podržati vaše prosvjetljenje, bogemi ste nadrapali, jel tko je vidio biti sretan svaki dan…ona se uvijek zajebava, diže normu i dobra je sa šefom
Pročitaj kompletan post
nedjelja, travanj 11, 2010
Jutros sam uplakano vodila razgovor sa demonima svoje duše…prošlo je podosta vremena, a ja sam se tužakala da se ne mogu pošteno isplakati, kao svaki iole normalan čovjek, jecati i brisati suze wc papirom, dok sjedim na školjki, jer gdje bih se skrila od pogleda…tu mudrujem da mi treba ono malo vremena i tu sam opravdano prosjedila 15- ak minuta…
Možda je to zbog mog brzog pogleda u ogledalo i obrisa koji me pratio nakon toga, počelo je kao animacija, jednostavno sam odlučila plakati, a suze su padale po reklamama koje guštam gledati dok obavljam nuždu, a koje vrijedno grabim svakog lijepog ili usranog dana, jer moj pas također najbolje kaka na takvim podlogama, zapravo otkad je meni dopizdilo prati tepihiće…
Uopće nisam tužna, pa ni depresivna, jednostavno oplakujem samu sebe…gledam se tjednima kako se mučim sa svim gadostima, a ne , mene nećete prepoznati, ja sam uvijek dobro raspoložena i nasmijana, ja sam od onih koja je uvijek nasmijana i kolovođa đavli kako bi rekli naši stari…ja sam od onih koja kao zmija skriva svoje noge (a ja osjećaje), mene neće pogoditi ni tuđa bol na prvu, ja se samo pravim jaka, tako jaka da sam glumica bez ijedne odigrane uloge…ja sam u duši jedno veliko dijete, jedno derište koji vapi za pravdom – koje je tako malo, dijete koje je naivno, koje daje zadnji slatkiš za poklonjeni osmijeh…dijete koje bezbrižno spava i pokušava zaći u dublji svijet, ali ipak ostavlja odškrinuta vrata… da sjene padaju dok se šulja po svojim strahovima…znatiželja jača od samog postojanja…
Ja sam splet okolnosti i sazdana od manjka jedne molekule……koja me gasi i uzdiše, koja me hrabri i lomi, voli i podmeće nogu…ja sam dijete s nekim preteškim htjenjima, utopista i realista…prijatelj svog demona.
ponedjeljak, travanj 5, 2010
Mislim, ono, e…baš je vrijeme da otpustim koju misao …
I eto iza nas je još jedan blagdan, a ako vam je sreća sklona i firma «Ivica Kičmanović» sudbina tada uz odrađenu subotu tjedan prije, uživate u «gajbi»
i veselo lunjate gdje vas noge nose.
Moram priznati da sam se odmorila na obje fronte, fora je kad imaš «svekrivu» ni blizu, a ni daleko, taman kad se gluteusi počnu meškoljiti – avantura dolazi svom kraju i slijedi besjeda i nauk, zagrljaji, negodovanje, natriranje pameti i svakojaka protuteža obiteljskog ili svojta druženja.
Dozgrlilo mi je poput imperatora cijeli dan (skoro) uživati u dokolici, pa sam jedva dočekala povratak u svoj svijet, jeheš kuću u kojoj ne smiješ razbiti pijat (tanjur).
I tako umjesto da razbijem taj tanjur u svojoj kući, ja razbijem koljeno, jer me očito pere pms, pa od ranog jutra pritišćem gumb veš mašine i zalijevam kamenac – da sve blista ili da sve zaboravim – terapija je istovjetna i da kucnem – učinkovito prikladna.
Dok sam lunjala šumama i gorama neznane vam destinacije u društvu malog psa, ala mi je svašta padalo na pamet, pa sam prošla i fazu analize, fazu rezignacije, fazu krika…došla doma sva u elementu i završila dan vjerojatno uz hrkanje i lucidne snove.
Malo sam i fotkala, pa se nadam da sam uspjela bar mrvicu prenijeti ljepotu tog mjesta…iako mi treba tehnička podrška da to sve i prezentiram…
Puse i srdačni pozdravi !!!
Hasta la vista!
nedjelja, ožujak 28, 2010
Sinoć sam doživjela ekstazu slušajući poeziju na potonjem radiju, a nastavak slijedi opet u subotu u 21:30 h. Posebno me iznenadilo što se i moj post našao na toj listi, iako vi najbolje znate da ja ne pišem poeziju, ali sam veliki štovatelj, te sam shodno tome zahvalna ponajviše čovjeku koji se «usudio» ispričati moju priču satkanu bez cenzure, drito iz mojih misli i bez ikakvih primisli.
Moram naglasiti da sam posebno zahvalna što ponajviše prevladava shvaćanje, a ne osuda zbog mog prostačkog izražavanja, ali ja zaista tako mantram u glavi dok pišem i nema tog puritanca da me slomi , a ni poboljša.
Iako sam dijelom podvojena ličnost, jer u zbilji prikopčam mozak prije nego zucnem, ipak sam odgojena da budem čovjek od formata, ali kad vodim unutarnji dijalog ne stremim od normi i ne prihvaćam status «normirane ovce» samo da bih bila prihvaćena, kao što to često činim u zbilji, iako bih najradije pokidala spone mog tobožnjeg morala – ovo mi je najdraža prostota; kurac, palac, jarac i magarac…u kontinuitetu.
Dobro, sad kad sam se opravdala – kako mogu mijenjat kurs po potrebi …imam ja 100 i jednu manu, ali ih skrivam kao zmija noge, ponekad nosim «haljinu», pa koja i izviri, neka se zna da se nisam depilirala samo za njegove irise.
Iako je danas Cvjetnica ja eto nisam stigla ubrati ljubičice, kao što sam to činila dok sam bila pod okriljem roditeljskog doma, te se na današnji dan umiti u lavoru u kojem plutaju cvjetovi (ne u onom u kojem Oliver toča nogice).
Iako je gospodarska kriza u jeku, moram priznati da me se Bog nije odrekao, dobila sam dvije poslovne ponude; jedna je nešto nalik sadašnjoj, ali je neizvjesnost veća, pa sam nakon dubiozne analize i bez kvoruma donijela odluku da ostajem tu gdje jesam. Druga je izazov čist kao jutarnja rosa u podne – gluma, ne znam što mi se desilo tog dana, ali ja sam poslala e-mail i eto dobila odgovor da se javim za razgovor. Ma, di ću ja u glumu, pa ja stalno nešto izazivam, pa se čudim – čudima koja se dešavaju na raskrižju, zapravo potenciram odluke.
Moj Davor je dobio kućicu i sinoć je zahrkao u njoj, nakon ribanja i feniranja, jer se tijekom šetnje uvaljao u neki smrad i po priči dotične gospođe – postaje pas…uvaljao se u smrad od neke lešine, a taj smrad je smrad nad smradovima.
Eto s 4 mjeseca on hoće nosit gače, pa sam mu brzo pregledala jaja, ništa nisam vidjela osim obrisa, pa sam ga za kaznu i iščetkala da bude pravi muškarac. I naravno da sam mu cijelo vrijeme držala prodiku da sam ipak ja glava stana od 43 kvadrata, a ako sumnja neka iska mog pripitomljenog alfa mužjaka.
Hasta la vista!!!
ponedjeljak, ožujak 22, 2010
nedjelja, ožujak 21, 2010
Prošla je još jedna neugodna faza i dakako da sam iz nje izvukla veliku pouku, te sam uspjela izgladiti odnose na poslu, pa sam shodno tome zadovoljavajuće došla k sebi i sad dalje guram, malo flegmatično, no ipak je puno lakše funkcionirati u pozitivnom ozračju. Naprosto sam se preporodila od silnih nadmudrivanja i natezanja, te bespotrebne ( ma, ne) borbe za svoj položaj.
Ipak je do mojih sivih vijuga doprla informacija da se moram pomiriti s činjenicom da će uvijek biti gadosti i zloće oko mene, te da se trebam samo dobro pripremiti i oguglati na tuđu mizeriju.
Situacija na poslu ide na bolje svakim danom , naravno kad su u pitanju međučoporski odnosi, ali jednim dijelom i zbog činjenice da se borimo protiv istih demona. Satnica je i dalje 14 kn, te će skoro 6 mjeseci da radim na određeno, a usput radimo i svaku usranu subotu, pa sam kao što dolikuje okolnostima – kao iscijeđena krpa (cickrep).
Po firmi kruže ustajale informacije da će nam prestati plaćati i putne troškove, te uz 9 kn, koje sad izdvajamo za topli obrok, moja plaća će se opet strmopizdit. Prije par dana sam za cijeli mjesec primila 2.600 – naravno uz put, te 48 sati plaćenog dopusta – zbog onih problema vezanih za nedostatak posla.
Dobro je da sam u tekućem mjesecu samo dva dana bila na bolovanju, te se nadam da pad neće biti rapidan.
Okrenimo se lijepim i vedrijim temama – moj mali pas je već porastao i pravo je veliko čudo – izgleda da sam uspjela da nuždu obavlja isključivo na tepihić (unutra ili na balkon), ali problem je još veći, jer sad vani trpi i kad dođe iz šetnje fino se istovari na tepih. Ako vidite koju ludaču vani s tepihom….
Baš sam kompetentna …Moj mali Davor je divan i ne bih ga dala za sve blago ovog svita…o, da …faca je u kvartu…
Dva puta je njosno u kanal s vodom i dobio po guzici, a tvrdoglav je kao ja, pa nema šanse da ga odlučim kad odluči salto u kanal…Nakon toga mu napunim kadu i hop…ne baš tako, iz ušiju mi sikta dim…ma, nema veze…brzo mu oprostim…
Dobio je tri kile i prava je mala lelunjava guzica….a nije to sve…ima on i svoju kućicu, budem sve fotkala, pa ćemo gledati…samo imam jedan problem, nemam digitalni, pa čekam situaciju da ga što prije kupim. Smiješno zar ne, pa tko u današnje vrijeme nema digitalni foto aparat
Pročitaj kompletan post
subota, ožujak 6, 2010
Kuje, kučke, krave, beštije, nadrkane, izjehane u mozak, frigidne, primitivne, zatucane, kurceve dame – okružena svaki jebeni radni dan!
Da sam muško poslala bih ih u tri p. materine, a zapravo bi bile možda i manje nadrkane u malom dašku muške pažnje, ma i sama blizini im širi nozdrve.
Neke dame, koje su sastavni dio mog radnog miljea mi dokurčile zbog svog svjetonazora, pa su si čak umislile da su ovlaštene širiti svoj nauk i na mene – ponašanje tipa – mamica zna sve najbolje i tako i tako će biti, ovo treba biti tu i gotovo…inače si – umišljena i bahata. To su dame obrazovane – bitno da se završi neka škola.
1. frizerka ( ili im je frizura – ajme majko ili pretjeruju, ajme oče)
Mlađa od mene, djeca, udata.Ona stvar joj je stalno u ustima, valjda od navike zaboravi da je sad na poslu, a ne doma. Penis je njena baština, već bi mogla pisati i odu o penisu – počinje mi se gaditi seks od tih priča. Ona je tip koji svesrdno vjeruje da seks rješava sve nedaće.
p.s. frizerka – čast iznimkama, ovo je samo jedan ogledni e.g. iz moje perspektive, te će i ostali imati takav prizvuk i zato Vas molim da se smijete, a ne da kritizirate (ako možete).
2.Žrtva broj dva, mog radnog mjesta – opet frizerka (ocvala ), ta je pogriješila smjer – «advokatica», skoro, pa uvijek se pridruži timu oprečnog mišljenja
i redovito mi digne tlak i nekako kad je u čoporu – izjasni se i onako grleno me zaspe, da se bogemi skamenim. Zapravo, ne cijenim takve osobe – dvolična kuja, te umjesto jaja ima samo jajnike! Voli kanaliće i to je još dodatno minus.
3.Patološka lažljivica, nezavršena srednja škola, plaća veća od moje za 2 tisuće kuna i više, razlog; treba redovito servisirati kod ovlaštenog servisera !
Udata, djeca…muž dobije isto – nije sapun da se potroši jel?!
Pronicljiva, također voli kanalić i najomraženija persona, a sad više nisam ni sigurna, mislim da sam ja od petka. Radišna, pati od kompleksa više vrijednosti i ne rabi dezić, a u pon. ću je pitati – što je to brazilska depilacija. Mislim da sam joj ostala dužna po pitanju verbalne komunikacije, ne stignem.
4.Gadura, uvijek se vadi na godine, problema doma, klimakterij, a u pedesetoj još rabi always – redovito, njoj treba dobar vibrator i apaurin u venu.
Ona meni i ja njoj trn u oku od samog početka. Mislim da je i izašla kroz kanalić, pa joj je to ustaljeno stanište.
5.Frigona, podmukla «advokatica» dame pod brojem pet – sindrom srednjoškolskog obrasca još prisutan (tandem 4.,5.,6.).
S njom sam imala verbalni okršaj ovaj petak, jer sam se samo branila na njenu smjelost da mi soli pamet – šokirana sam, jer mi je draga (još).
Mislim da je to prva kojoj sam u šest očiju (mojih i njenih) rekla sve što ja mislim o njoj, jer nije pristojno – olajavati okolo.
6.»Joj, ja tu radim 10 god i sad si mi ti došla, ideš mi na jetra, ali budi tiho i čekaj dok mi dođe volja, pa ćemo civilizirano razgovarati – budući kad si već nova – meni pripada titula superiornije i mudrije
Pročitaj kompletan post
utorak, ožujak 2, 2010
Strpi se, brate mili. Mali moj brate.
Nije to ništa. Malo te boli, pa što?
Brat vjetar već hladi ranu. Proći će to.
Nemoj da tko nas vidi. Koliki pate,
a nitko za njih i ne zna da su živi.
Strpi se, brate tijelo. Pomaži tiše.
Duša zakrpa nema. Što hoćeš više?
Hoćeš li da ti pjevam? Nek glad se divi
našoj vedrini i stasu, pa i klasu
kruhu onog što smo ga ubogom dali.
Sve je dobro, dok srcu ništa ne fali.
Skupi se, draga boli. Ne daj se glasu.
Noćas ćemo iz sna, brate, virit u Raj –
pred našim licem, sve sablje pognut će sjaj.
Enes Kišević
nedjelja, veljača 28, 2010
Nedjelja je, savršen dan za izležavanje, vani nema tračka sunca, a i zima mi je …Mali pas je već oko 06 h grintao, obavio svoj kratku i dugu nuždu malo unutra, malo vani…očekivao moje oduševljenje ranom zorom, ali ja sam kao zombi. Nakon što me ispjezdio skakanjem, glasnim igranjem, trčanjem ( kao da je pušten s lanca ) po stanu i tu i tamo lupanjem, jer frajer nema dobre kočnice, pa zvizne u prvu zapreku – bio zid, vrata, kanta, stolica…
Sat vremena sam mu sve po spisku, pa sam ustala….pa me opet maltretirao dok sam pripremala doručak i kavu ( poteži , povuci za šlape, kućni ogrtač , štipka, pipka, liže, njuška).
Sve bih lakše ponijela da mali vrag ne zaspe, čim ja ustanem, a i da se nisam opet razboljela – prehlada, kašljem, a pluća me jako bole, pa iskašljavanje….totalno sam sje…..
Totalno mi je sve sje…., pa i subotu sam radila
Pročitaj kompletan post
subota, veljača 20, 2010
Dragi moji, ja sam evo konačno došla k sebi…….Možda ste već malo škicnuli u tuđe komentare, pa neki već znaju….Stigao mi je bigl, star skoro tri mjeseca, ime mu je Davor. Nemam pojma, ali evo konačno sam uhvatila malo vremena i živaca da se javim. Naime, sve vrijeme dok ne radim ili učim - čistim, perem, pospremam, odgajam čudo malo, preslatko, umiljato, pizda mu materina – kaka pet puta dnevno i dobivam lagani slom živaca, oko moje zajebano ……
Osim toga, mali pas je totalno fenomenalan i bez njega više ne bih mogla, uvukao mi se pod kožu, tako da ne marim previše za žrtvu – vrijedan je svih uzrujavanja, uvijek prevagne njegova divna narav – tvrdoglavost, imaju svoju osobnost, a to mi se sviđa.
Sliku ću staviti predvečer, sutra, ma bit će tu negdje…..
A, ja……..svi problemi na poslu su u fazi – boli me briga…..produžen mi je ugovor o radu na 6 mjeseci (retroaktivno…o da, kod nas je sve moguće), dakle do lipnja sam donekle sigurna. Postala sam puno opreznija i prisebnija, jer su nečije izjave utjecala da sam neko vrijeme bila u pričuvi, bar se tako dalo zaključiti, ali nisam se htjela opterećivati ponašanjima i izjavama po mojem sudu – glupačice, pa je vrijeme pokazalo da sve dođe na svoje mjesto i svatko na kraju balade dobije ono što je zaslužio. Zapravo čovjek malo zaboravi da na poslu ne možemo uvijek imati prijatelja, ali nije nemoguće, te da uvijek postoje ljudi koji jedva čekaju da vam zabiju nož u leđa, da bi sebe prikazali produktivnijim , te im vidite samo stopala kad se nađu u blizini nadređenog….»Hvala lipa, rađe bih se udala !»
Hasta la vista !!!!!!!!
nedjelja, veljača 14, 2010
srijeda, veljača 10, 2010
O, da znam ja da bi vi još o ljubavi, ali od nje se baš i ne živi (kad je riječ o biološkim potrebama).
Napokon sam jučer počela raditi punom snagom, te osim blage upale mišića, osjećam iritantnu bol u predjelu trbuha, jer sam nepažnjom i sveopćom hirovitošću odmjerila snage s lancima tj. lančanom ogradom, te sam na pola puta zaustavljena ….ostala sam bez daha, ali sam ostatak puta nastavila uz stisak čeljusti i provlačenja ispod. Koje beštije staviše lance, a rasvjete nema…..to je bio samo moj uvodni dio radnog dana…ostalog se ne rado sjećam.
Nakon poprilične stanke, naoružana onako šminkerski zaputila sam se na lice mjesta, s jasnim ciljem - karte na stol došljaci!
Ne samo da sam došla ne raditi, nego nisam ni znala da ću ostati raditi, a moja nakana je bila potenciranje razgovora, ali …..– «nemamo o čemu pričat, jesi spremna da ostaneš raditi, već danas?», ha…….. molim…a….a jesan, što imam neku opciju……užasssssssssss
Sve se odigravalo na stepeništu, nigdje svjedoka, samo ja i moj « bog i batina», «gleajte lipa moja, ti si ona što voli puuuuuuuuno (misli lajat) pričaš (?), stvar je jednostavno za mene (a mene?)……trenutno je takva i ovakva situacija, pa budući da ste zadnji došli na posao (jedete govna prvi) do daljnjeg ćemo Te trebati tu i tamo (kad zagusti) jel te…..(?).
Smrknuta od posljedica potenciranog razgovora – izgleda sam sama sebi kao klaun, a ja se spičkala za razgovor, a ne za progonstvo.
Pas mater, pomislim i krenem u izvidnicu, te okolo žicajući radnu robu, gumicu, onu gumicu za zimnicu – pravim punđu od svoje ispeglane grive i ajmo pali pilu….dok se ne predomisli…
U istom trenu sam zaboravila svu težinu i misli koje su me pratile proteklih slobodnih dana, i obratim se sebi nježnim glasom …..»oj, gusko i zbog toga si se ti nervirala, dok si doma bila….».
Eto tako, sad sam na magarcu i polako se privikavam da ostanem na i bez njega …a neću dalje od zemlje, bar neće boljeti i taj pad….
Hasta la vista!!!!!!!!!
nedjelja, veljača 7, 2010
Kad pravimo pologe bezuvjetne ljubavi, kad živimo u skladu s primarnim zakonima ljubavi, mi potičemo druge da žive prema primarnim zakonima ljubavi. Drugim riječima, kad stvarno volimo druge ne postavljajući uvjete, bez zakučica, pomažemo im da se osjećaju sigurno, vrijedno i potvrđeno u njihovoj unutarnjoj vrijednosti, identitetu i integritetu. Potaknut je njihov prirodni proces rasta. Olakšavamo im da žive u skladu sa svojim životnim zakonima te da otkriju ono najviše i najbolje u sebi i žive u skladu s time. Dajemo im slobodu da vladaju u skladu s unutarnjim imperativima umjesto da reagiraju na naše uvjete i ograničenja. To ne znači da postajemo meki i popustljivi. To samo po sebi smanjuje stanje na računu. Mi savjetujemo, borimo se, postavljamo ograničenja i određujemo posljedice. Ali, volimo bez obzira na to.
Kad kršimo primarne zakone ljubavi, kad uvjetujemo taj dar, mi zapravo potičemo druge da krše primarne zakone ljubavi. Stavljamo ih u reaktivan, obrambeni položaj pa oni osjećaju da moraju dokazati „ja sam važna kao osoba, neovisna o tebi“.
U stvarnosti oni nisu neovisni. Oni su protuovisni, što je drugi oblik ovisnosti na samom dnu kontinuuma zrelosti. Postaju reaktivni, gotovo usmjereni na neprijateljstvo, više se brinu o obrani svojih „prava“ i proizvodnji dokaza svoje individualnosti nego što proaktivno slušaju i štuju vlastite unutarnje imperative.
Pobuna je čvor u srcu, ne u umu. Odgovor je praviti pologe, stalne pologe bezuvjetne ljubavi.
Izvor: prepisano - pssst
Hasta la vista!!!
subota, veljača 6, 2010
"Iza ugla post" ipak nije pobudio respektabilan odjek.
Nisam očekivala evaziju, kad nešto kažem, usrdno se molim da ne prihvaćam općenitost, pa slijedom toga u ponekim izrazima vašeg viđenja malo toga sam doznala.
Naime, čista me znatiželja ponukala da se poslužim ovakvim tipom pisanja, a tome nikako ne oduzimam i potrebu da uistinu pišem (oh, taštino) o nivou gdje se trenutno i nalazim.
Taj okvir moje malenkosti je priprosto – dom i ono što dovršavam….jednostavno sam nenaviknuta na to vrijeme koje je poprimilo neku drukčiju dimenziju i ruku na srce, ne da mi nije dobro, već ja želim malo više….
Još uvijek traje moja neizvjesnost po pitanju posla, znam, ali što mi to pomaže…kad u jednom zakutku mog mozga tinja neka vrsta – gnjeva, nepravde….Nažalost, više bih voljela da umišljaj me hvata, ali zaista …..
Možda samo malčice pretjerujem u iskazima, ali ja već desetak dana imam iznimnu čast biti doma, dok ostali trutovi (tako i sebe vidim) ipak rade, tempom gusjenice, ali ipak rade. Ja se uvijek zapetljam negdje i kao da mi je dano da mozgarim – što je to pjesnik htio reći i dokle seže moja strpljivost….
I onda malo ćirnem iz tog klupka i podarim si malo oduška kroz ovu blogosferu, i da, opet zapnem na trivijalnim produktima nečijeg uma i zapravo zaključim – da zaista je ponekad poželjno «ljubiti sliku svoju»…..
Zahvaljujem se svima, a posebice komentatorima zadnjeg posta !
POTEMKINOVA SELA - prazan sjaj, predočivanje lažnih činjenica kao da su istinite ( po imenu Potemkina, ministra i ljubavnika ruske carice Katarine II, koji je ovoj, prigodom njezina putovanja po Krimu god. 1787, s pomoću kulisa i drugih naprava pustu stepu prikazao kao naseljen, bogat i napredan kraj).
Hasta la vista !!!!!!!!!!!